Na osječkom se području izmjenjuje nekoliko tipova gradnje, a
svaki od njih pri adaptaciji postavlja druga pitanja.
Zgrade iz šezdesetih i sedamdesetih na Jugu II,
Novom gradu, Retfali i Donjem gradu drže kupaonice od tri do pet
kvadrata, s tankim pregradnim zidovima i izvornim instalacijama.
Kod njih se pitanje zamjene cijevi postavi gotovo uvijek, jer
nema smisla zatvoriti novom keramikom instalaciju kojoj je vijek
na izmaku.
Starija gradnja u centru i Tvrđi donosi visoke
stropove i debele zidove od pune opeke, ali i podove koji rijetko
stoje u ravnini. Ondje izravnavanje zna odnijeti više vremena nego
samo polaganje keramike.
Obiteljske kuće prema Čepinu, Antunovcu i Dalju
imaju veće terase i vanjske stepenice koje kroz zimu prolaze
desetke ciklusa smrzavanja i odmrzavanja. Ondje mrazootporan
materijal i uredno izveden pad prema odvodu odlučuju hoće li
ploha izdržati, više nego izgled pločice.
Objekti uz Dravu i Vuku, u Petrijevcima,
Vladislavcima, Vuki i prema Dardi, imaju drukčiji problem -
visoku razinu podzemne vode i maglovite jeseni. Vlaga dolazi
odozdo kroz podlogu i zadržava se u prostoru koji se slabo
prozračuje, pa se prije polaganja provjerava stanje podloge, a
za profile se i tamo bira nehrđajući čelik.